уторак, децембар 18, 2007

Za razbacivanje

Koliko je beskonačne i potpune
ljubavi u mome srcu
za ove malene, najmanje
čiji su kreveti načičkani
na vrhu jedan drugoga
koji zajedno dišu
čije su misli sakupljene
na dnu čaše zivota
sa natpisom - za razbacivanje

Za razbacivanje
-misao jednog dečaka
koga je majka ostavila u polju
- drhtaj jedne devojčice
koja po prvi put u zivotu
vidi lutku
- osećaj jedne bebe koja
svoju majku zna kao
pod-svesnu senku
koja ju je dotakla samo
pri rodjenju
- slutnja dve najlepše
sestre na svetu
koje se došljacima osmehuju
najlepšim osmesima na svetu
da se možda ipak nalaze
u 'obeleženoj' sobi
- sobi u kojoj se igraju sam
deca obolela od side

za malenog iz sirotišta u Etiopiji

Gde si sada mili moj
i kuda te vode putevi
nemira i jada - sada, kada
si ostavljen sam u jazbini
punoj staklenih i metalnih
otpadaka, bez ruke koja ti
je noću milovala trbuh, bez
glasa čiji te je šapat budio
sa ranom zorom

Kojom te stazom putevi vode
maleni
koji te andjeo čuva
koje je boje krov tvoje kuće
čiji olupi još uvek seju
nadu - da ipak nisi sam na
ovome svetu
da će te ona, koju mamom nazivaš
naći u svome srcu
i pružiti ruke ka tvome
ostvarenju

понедељак, децембар 17, 2007

Inspirisana životom

Šta se u stvari tu dogadja? Koliko energije postoji u našim grudima? Ja volim svet oko sebe i volim ples oko sebe i plešem, plešem, plešem.

Imala sam ruke pune cveća. Bile su crvene. Imale sam oči pune suza. Bile su crvene.
Hoćemo li voleti ili plakati – ko će to znati.
Sutra će sa sobom doneti odgovor…


I mi ćemo znati da odgovor i nije i jeste naš odgovor – da sve što pleše sa nama pleše čudnim nekim ritmom. Mi zaželimo i dobijemo šta zaželimo. Mi izgovorimo i izgovoreno se materijalizuje. Kraj našim mislima ne postoji. Kraj tebe je u meni.

Potpuno spremna za ljubav, osecam te u grudima i u stomaku. Zrela jabuka spremna da padne sa drveta – čeka samo na pravi trenutak.

Pravi trenutak tebe je u meni. Pravi trenutak mene je u tebi. Ding, dong – samo jedan tren – i svesni smo da smo živi. Ding dong – vreme prolazi i samo životom samim mi ga možemo zaustaviti.

Oči su plave i crne. Usne su pune poljubaca. Da li ću znati da je izlaz na sledećoj stanici. Da li me brine da nema budućnosti niti odjeka. Nečujem zvuke, ne vidim kraj.

Kanjon se približava i udaljuje svakim mojim korakom. I mogla bih da propadnem i mogla bih da propadanjem naučim da letim. I mogla bih da se odbacim – daleko u zrak. Da uhvatim granu i da je prodrmam. Da je iznad glave zavrtim i svojom da je napravim – kada bih samo znala da li je ispred mene put ili provalija. Hoću li leteti? Hoću li te doseći? Hoću li tvoja biti Bože – potpuno…

U jednom trenu oči su se otvorile. U jednom trenu sve je bilo jasno i zivot se pretvorio u igraliste. Fudbaleri su uzeli loptu i krenuli u napad. Odbrana je pažljivo pokrila drugu polovinu terena – i igrali su da bi igrali ne da bi pobedili – ali su igrali sa žarom, sa strašću, sa pobedom u rukama. Oba tima. Oba tima su nosila pobedu u rukama. I bilo je teško, jako teško navijati. Oni su se i mrzeli i voleli. Oni su se napijali jedni drugima. Oni su se zanosili sopstvenim pobedama i patili u sopstvenim porazima. I nije bilo nikoga ko je mogao da im nagovesti rezultat. I bilo je teško predvideti pobednika. I oni igraju i danas, svuda, okolo, uporno - igru bez kraja na stadionu života.

Puno je energije u nama. Nevidjeno puno energije i samo Bog može svu tu energiju da izruči, odradi, prenese. 

Inpirisana životom čekam da se u Njega utopim. Svakim danom samo je jedno bitno – da ti i ja postojimo.

недеља, децембар 16, 2007

ključ zavrzlama

Ne mogu a da te ne volim mili
tvoje sede vlasi i šapate tišine
koje unosiš u moje dvori - duboko pred ponoc
tvoje dečačke vriske
kada se jutrom probudiš topao - od zanesenog sna
tvoje ruke koje poklanjaju dodire
cvetu koji svoju nevinost poklanja prvom danu proleca
tvoje osmehe
tvoje mirise
tvoje zvuke
ne mogu da te ne volim
mili neznanče
zatvorena u kovčegu snova
koji ne zna za drugi ključ do ključa sudbinskih zavrzlama
na dnu mora ljudskih maštarija